Otac umro, majka bez posla: Braća se odriču užine da bi najmlađem kupili mlijeko i smoki

Ilija Kovačević (14) i njegova braća Dušan (16) i David (4) žive sa majkom i bolesnom bakom na brdu Zabučje u Užicu, u kući propalih zidova i šupljih plafona. Ilija i Dušan u školu idu bez užine, sve ostave Davidu, da bar on ima šta da pojede.

Da nas dočeka izašao je pred kuću nekih 50-ak metara - u patikama - po snijegu.

"Zašto tako, umokrićeš noge" - prekorismo dječaka u crnini, a on oćuta, od stida, od čega bi drugo. A mi se ugrizosmo za jezik - sjetismo se da nema ni čizme, ni cipele, niti bilo šta drugo prikladnije za snijeg.

Najveća Dušanova želja je da osposobi potkrovlje za život

Predstavi nam Ilija rođenog brata Dušana. I on u crnini. Dva dana prije našeg susreta sahranili su oca. Tu je i David, njihov četvorogodišnji polubrat. Sa starom, polomljenom igračkom u ruci, u odjeći skupljenoj ko zna od koga i ko zna kad, trčkara oko naših nogu.

Ilija zatvori vrata, ali ona kriva, ne mogu da legnu na truli štok, pa se jasno vidi rupa dovoljno velika da im kroz nju u kuću prosvira vjetar.

- Majka ne radi nigdje. Dok je otac bio živ, davao je kad je mogao. I tad je bilo mnogo teško. A kako će biti od sad kad ga više nema, ne smijemo ni da razmišljamo. Imamo pomoć od užičkog Centra za socijalni rad i ono nešto malo od penzije pokojnog dede koju je baba nasledila, ali to je malo za sve nas - pričaju nam Dušan i Ilija, Natašini sinovi iz prvog braka.

Nataša objašnjava da ta pomoć Centra za socijalni rad iznosi 3.000 dinara i to na svaka tri mjeseca.

Majka ostala bez posla

- Imala sam više, ali mi sada samo toliko pripada. Zato, objasnili su mi, što sam se odrekla očevine, zapravo mog dijela kuće, u korist majke. A odrekla sam se jer nisam bila u mogućnosti da plaćam porez. Radila sam preko jedne agencije u marketu, ali su mi dali otkaz jer sam se povrijedila i nisam mogla na posao. Na bolovanje i osiguranje nisam imala pravo. Moja majka primi 5.000 dinara mjesečno, ostatak penzije joj odbijaju zbog kredita za spomenik koji smo podigli ocu - kaže Nataša Kovačević.

Otac njenog najmlađeg sina Davida, njen drugi muž, živi u Višegradu, 75 kilometara od Užica. Katkad, kad dođe da ga vidi, i on donese nešto novca i hrane.

Ova porodica živi u uslovima koji su daleko od onih u kojima bi djeca trebalo da odrastaju.

- Preksinoć majci umalo luster nije pao na glavu. Pao je tik pored nje, žice više nisu izdržale. U kupatilo je jezivo ući, sve je propalo od vlage, pločice otpadaju. Bojler je mali, jedva da jedno može da se okupa, a kamoli sve četvoro. Pritom pokvaren kao i sve drugo u kući. Frižider je odavno potpuno beskorisan, mašina za veš takođe, pa majka mora da pere veš na ruke. Već je polugodište a ja još nemam sve knjige, nedostaje mi školski pribor, računar je odavno neispravan. I zamrzivač je u kvaru, da bi ga otvorili moramo sjekirom da obijamo led koji se hvata sa spoljne strane - nabraja Ilija.

On i Dušan, po ko zna koji put, krenuli su u školu bez novca za užinu. Ostavili su majci da Davidu kupi mlijeko i "smoki".

- Za mlijeko za Davida mora da ima, a ako pretekne, dobiće i "smoki" - kaže ovaj prerano sazreli dječak.

Najveća Dušanova želja, otkriva nam ovaj dječak, jeste da osposobi potkrovlje za život.

I zamrzivač je u kvaru, da bi ga otvorili, moraju sekirom da obijaju led koji se hvata sa spoljne strane

- Imamo veliko potkrovlje, ali nemamo novac da ga osposobimo da se u njemu stanuje. Kako gore živjeti kad kroz lamperiju ispod krova prodire voda, kad su zidovi vlažni, kad vjetar šiba sa svih strana. Sanjam dan kad ću se preseliti u renovirano potkrovlje, opremljeno namještajem, ne mora novim, samo da nije pocijepan i ubuđao - kaže Dušan.

Za odjeću se ne žale. Kažu, imaju šta da obuku. Doduše, sve što nose na sebi nosio je neko prije njih.

David bi na jesen trebalo da krene u vrtić. Dok smo pričali sa njegovom majkom i polubraćom, on je tjerao po svome, tražio je da mu pošto-poto kupe "smoki". I htio je i on da doda šta želi, a ne može da ima.

- Loptu, bicikl, automobil na baterije, bojice, sanke, kamion... - nabrajao je brojeći na prstiće.

Na kraju je dobio "smoki", a njegova braća po komad pite od sinoć.

Mora na operaciju

Ilija je tiho pričao i o još jednom velikom problemu, onom zbog koga hramlje na jednu nogu.

- Zbog problema sa kičmom, koji vučem od rođenja, 18. februara me čeka operacija. Ljekari su rekli da ću morati da operišem i desnu nogu koja je 2,5 centimetara kraća od lijeve. Pitao sam majku kako da nađemo novac za put do Beograda, ali mi je rekla da to nije naš problem. A znam da nema novac - tužno će Ilija.

Kako da pomognete

Svi ljudi dobre volje koji žele da pomognu djeci mogu da pošalju SMS na humanitarni broj 2552 (Srbija) ili da uplate sredstva na dinarski tekući račun "Blic fondacije": 2750010221949709 90 ili na devizne račune 10221949724 45 - za uplate u evrima; 10221949711 84 - za uplate u švajcarskim francima i 10221949717 66 - za uplate u dolarima, Societe Generale Srbija, Beograd.