Iako će na ovogodišnjem Mđunarodnom festivalu animacije Banjaluka 2018 biti prikazano čak 517 filmova iz 39 svjetskih država, kada se malo zagrebe, stvari su daleko manje idilične.

U razgovoru za sa direktorom najdugovječnijeg filmskog festivala u Banjaluci, Goranom Dujakovićem, saznali smo će 11. izdanje festivala od 24. do 28 oktobra ipak biti održano uprkos višestrukim najavama gašenja, piše Srpska Cafe.

– Pet godina smo na toj nesrećnoj klackalici – da festival opstane ili se ugasi. Naravno, stalno je prisutan taj problem nedostatka finansija, ali i nerazumijevanje onih koji raspolažu sa narodnim novcem, gdje i za šta da ga upotrijebe. Festival se ove godine finansira 60 osto novca koji dolazi van Republike Srpske. U trenutku kada smo očekivali značajnu finansijku podršku grada Banjaluka, jer su izdvajanja značajno podigli zbog aplikacije za Evropsku prestonicu kulture, sa te strane je došao hladan tuš u vidu skromne finansijske podrške, što je bio osnovni razlog da u januaru idemo sa odlukom da se ove godine festival ne održi – rekao je Dujaković za SrpskaCafe.

Šta se to desilo u međuvremenu?

- Reagovale su kolege iz Udruženja filmskih radnika u BiH iz Sarajeva i ponudili da značajnije pomognu festival putem njihovog konkursa, jer su procijenili da je naš festival od ogromnog značaja za razvoj bh. filmske kulture. Zahvaljujući njihovoj reakciji festival je ipak preživio. Takođe, Kancelarija specijalnog predstavnika Evropske unije u BiH (EUSR), već dvije godine značajnim novcem finansira štampanje kompletnog promotivnog materijala. U ovom trenutku na našem računu se nalaze samo sredstva Udruženja filmskih radnika u BiH, što nam omogućuje da pokrivamo prioritete u organizaciji festivala. Sredstva koja smo ove godine dobili iz drugih izvora nisu kontinuirana, pa je veliko pitanje šta nas čeka sljedeće godine. Očigledno, još jedna vrlo teška i neizvjesna organizacija festivala, i možda njegovo konačno gašenje.

Kako Međunarodni festival animiranog filma Banjaluka uspijeva da se ne nađe u neslavnom društvu ugašenih festivala?

– Festival opstaje samo zahvaljući velikom entuzijazmu male ekipe koja godinama sa više ili manje novca, istrajava u organizaciji. Pomišljali smo da je besmisleno dalje gurati ovu priču jer se godinama suočavamo sa raznim, nevjerovatnim problemima. Osim problema sa novcem, tu je čitav niz vrlo čudnih prepreka koje smo prelazili, kao što je npr. borba sa zastarjelim i negativnim stavom dijela kulturne elite koja smatra da je to neozbiljna zabava za djecu. Jedan pomoćnik ministra prosvjete i kulture je godinama promovisao tezu da animirani film nije potreban ovoj sredini, pa ni festival. Tu je i BLIFF, koji je po mnogima najveći regionalni i evropski promašaj zbog koga se krajnje negativno gleda na filmske festivale uopšte i prva pomisao je da se tu nešto “muti” oko novca. Nije dobro što se u ovom gradu gase filmski festivali, a činjenica je da to ne opterećuje previše ovdašnju kulturnu publiku, što samo pokazuje da je ovdje još uvijek vrlo jak duh palanke.

Gdje je naše mjesto na mapi animiranih filmova?

– Na ovogodišnjem festivalu biće program “Animirani film Republike Srpske”, koji priređujem. To sam radio prije 11 godina na jednoj od revija i na njemu su tada prikazani filmovi od samih početaka, od “Animiranog bukvara” iz 1992. godine, pa sve do 2007. godine. Ove godine dajemo presjek razvoja ovdašnje animacije u proteklih šest godina kroz radove studenata i pojedinaca. Treba znati da se animirani film Republike Srpske razvija u uslovima skromne institucionalne podrške, ali da je bilo obećavajućih promjena pokretanjem smjera za animirani film na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci 2014. godine. Ovaj od milja nazvan “najmlađi smjer u Evropi” još nije dao puni doprinos, jer studenti prve klase tek sada rade prve diplomske filmove. Ali, ako se studenti ostave po strani, u Republici Srpskoj postoji samo sporadična produkcija. Od devet filmova u ovom programu, samo jedan je podržan sredstvima Ministarstva prosvjete i kulture RS, ostali su studentski, radovi pojedinaca ili projekti udruženja finansirani sredstvima evropskih fondova ili drugih država. Bez obzira na  nedostatak novca, naš animirani film ipak prati globalni trend animacije.

Šta biste  izdvojili kao nezaobilazne sadržaje festivala?

– Prvi je gostovanje svjetski poznatog ruskog animatora Aleksandra Petrova, dobitnika Oskara za animirani filma “Starac i more” iz 1999. godine. Drugi je prikazivanje filma “Ostrvo pasa”, Wesa Andersona, dobitnika Srebrnog medvjeda na ovogodišnjem festivalu u Berlinu. Ovi događaji pokazuju da se festival dijelom vratio u vrijeme kada su svake godine dolazili najznačajniji svjetski animatori.

Možemo li govoriti o većem interesovanju za animirane filmove danas, u odnosu na vrijeme kada je festival bio tek u povoju?

– Da, postoje ogromni pomaci kod interesovanja publike, i to je proces koji mi godinama pažljivo pratimo. Od vremena kada smo napravili prvu reviju animiranih filmova 2005. godine, pa do danas, prikazali smo nekoliko hiljada animiranih filmova iz cijelog svijeta; prvo kroz nekoliko revija, a onda od 2008. godine i preko Festivala animiranog filma. U međuvremenu, Fenix Art je napravio desetine radionica za najmlađe, a zajedno sa Mladenom Đukićem, profesorom na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, radili smo i na pokretanju smjera za animirani film. Publika za animirani film stvara iz različitih aktivnosti – od onih koji vole da gledaju animaciju do budućih profesionalaca. Ova sredina nije svjesna šta se u ovom trenutku dešava na polju animiranog filma, a brzo će se pokazati svi efekti ovog procesa. Ipak, velika iznenađenja će sigurno doći. Optimista sam po tom pitanju.

Ima li Banjaluka snage da jednom postane relevantan filmski centar i šta je potrebno za tako nešto?

– Ključno je da u fotelje sjednu oni koji znaju kao funkcioniše kinematografija. Sada su tamo uglavnom partijski kadrovi. Naravno, potrebno je da se uspostavi klima i sistem koji bi dao rezultate. Počinjem da vjerujem da se ovdje u kinematografiju ne ulaže iz dva razloga. Prvi je što se u proizvodnju filma ne može previše ljudi “ugraditi”, a drugi je problem tzv, “subverzivnog filma”. Istorija filma je puna primjera “subverzivnih filmova”, kada se reditelji “otmu kontroli” i naprave filmove koji ne odgovaraju političkim sistemima koji ih finansiraju, pa ih onda ili cenzurišu ili zabrane. Ti filmovi se vrate kao neka vrsta bumeranga kroz kritički diskurs. U Jugoslaviji je takav slučaj bio sa “crnim talasom”, kada je jedna generacija reditelja na provokativan način kritički preispitivala sistem i stvarnost. Taj sistem im je ipak dopuštao da prave filmove. U našoj stvarnosti, pragmatičnije je i bezbolnije ne ulagati u film, i onda nemate takvih problema. U ovako postavljenom sistemu vrijednosti, Banjaluka, ali i Republika Srpska, daleko su od bilo kakvog filmskog centra. Bez žestokih rezova u kome bi film bio odvojen od političkih elita, gdje bi bila uspostavljena fondacija ili centar za film, gdje bi bio stvoren efikasan mehanizam za kontinuiranu finansijsku podršku produkciji, to nije moguće. Bez tih uslova, priča o filmskom centru je teška utopija.

Može li se nazrijeti budućnost animiranog filma kod nas i u regionu, i kakva bi ona mogla biti?

– Animirani film u regiji prati trendove ekspanzije animacije u svijetu. Od regionalnih država, u BiH je najkritičnije po pitanju finansiranja produkcije animiranog filma, u Srbiji je nešto bolje, jer produkcija ide preko Filmskog centra, dok je Hrvatska po tom pitanju jedna od svjetski značajnijih produkcija. Samo je dovoljno pogledati šta se radi u Hrvatskoj i taj model pokušati prenijeti u našu sredinu. Naravno, potrebna je svijest da je tako nešto potrebno.

Kako gledate na kandidaturu Banjaluke kao Evropske prestonice kulture?

– Nijednog trenutka nisam vjerovao u tu priču. Ne zato što ne želim, već je realnost drugačija. Kultura u ovom gradu je profilisana da zadovolji potrebe niskih standarda. Zato i nema nekih značajnijih spoljnih dometa. Ako imate politički projektovanu kulturu snažno prožetu tradicionalizmom i trend njenog pretvaranja u popularnu, to nije dovoljno za  bilo kakvu prestonicu. Ako Banjaluka to i postane, biće to samo politička odluka. Iluzorno je ovaj grad porediti sa Novim Sadom ili Mariborom, jer su to sredine u kojima se na tome dugo radi i ulaže. Kada bi postojao vremeplov, i da se vratimo recimo u 1969. godinu, ostali biste šokirani činjenicom da ovaj grad i poslije 50 godina ima isti broj muzeja! Samo ovo govori koliko je strahovito zapuštena kultura u Banjaluci i da ovdje generacijama nije bilo političara koji bi ovu oblast postavili na svoje mjesto. Jedino što po ovom pitanju vidim pozitivno je izrada Strategije razvoja kulture grada Banjaluka 2018 – 2028, ali dobro napisan papir nisam siguran da je u ovako postavljenom sistemu provodljiv. Činjenica je da priča o Banjaluci kao Evropskoj prestonici kulture traje već dvije godine, i da se osim izrade te strategije, ovdje ništa bitno nije desilo.