Ratomir Mijanović je rođen 1970. godine u Trebinju. Do rata je živio onako kako su mnogi mladići tog vremena živjeli, prilično rahatno i nespremno za ono što će uslijediti. Ponosno ističe da je pratio svoju Crvenu zvezdu do krova Evrope, a svjedok je i one čuvene maksimirske utakmice između domaćeg Dinama i Crvene zvezde, kada je, po mišljenju mnogih, sve i počelo…

Tog trinaestog maja rodio se borac u njemu, kako sam kaže, opijen retorikom tog vremena. Sada kaže da drugačije gleda na sve to, ističući da je nacionalista, ali ne onakav nacionalista kako su nam onomad podmetnuli šovinizam pod nacionalizam. Piše od 1998. godine i ne želi prestati, po principu ”dok dišem – pišem”.  Po struci je novinar, a najviše se diči titulom oca troje djece koje mu je podarila njegova draga. Njegov književni prvijenac ”Priče iz ratomira” nedavno je izašao iz štampe i uspio zainteresovati mnoge, pa i one koji su po pravilu nezainteresovani za pisanu riječ. Za internet magazin ”Moja Hercegovina”, Ratomir Mijanović govori o ratu, miru, svom književnom prvijencu i problemima s kojima se suočavao uoči i nakon izlaska ove vrijedne zbirke kratkih priča, kao i o tome kako se ”nismo izgleda razumjeli”. 

Mijanovića smo za početak razgovora pitali ko je zapravo on, šta Ratomir jeste, a šta nije, kao i o ono, ponekad ključno pitanje u pogledu životnog očekivanja, šta je želio biti?

Šta sam, ko sam? Ponekad se i sam zapitam. Šta jesam a šta sam mogao ili trebao bit? Nisam siguran ni dan danas da idem pravim putem. Da sam pametniji bio, vjerovato bih sada bio partner u nekoj advokatskoj firmi, imao stan u TB novogradnji, rješeno sve u životu. Ne bih imao povišen pritisak, nultu toleranciju na reakciju na nepravdu. Kada sam 1991. mogao da načinim korak ka sigurnosti ili korak ka neizvjesnosti izabrah ovaj drugi. Nisam se pokajao ipak. Nekada se slušao rok, pank, igrali smo bilijar, tada sam vjerovatno imao neke drugačije snove, vizije o onome šta želim biti, rat je sve uprskao.

O inspiraciji za zbirku ”Priče iz ratomira”, Ratomir, čije ime je zapravo savršena simbolika onoga što rat jeste, a rata nema bez mira i obratno, kaže da je sav paradoks rata skupljao u sebi još od 1991. godine kada je sa fudbalskih ”bitaka” prešao u ozbiljniju, rovovsku bitku.

Prvi oktobar 1991. godine je bio dan kada sam odjednom ušao u krug ozbiljne priče. Počeli su da ginu moji drugovi iz osnovne i srednje škole. Ratujući sve sam višem shvatao da je ovo čudno vrzino kolo sa sigurnim rezultatom. Kažu da se najžešće priče i najbolji seks doživljavaju u ratu. Uvijek pomisliš da ti je posljednji.

Ratomirov stil je jednostavan, gotovo na anegdotskom nivou, a on upravo tom jednostavnošću dolazi do srži. Jednostavnim, a dubokim, ljudskim pričama, Mijanović progovora iz ratomira, tvoreći od svojih sjećanja jednu vrijednu zbirku. U zbirci ‘’Priče iz ratomira’’ ne postoji upiranje prstom u krivca druge vjere, Ratomir i kad upire, upire ka svojim sunarodnicima koji su rat doživjeli kao priliku za dodatnim profitom. Koliko god čudno zvučalo, priče koje su ušle u ovu zbirku su priče jednog mladog vojnika koji je ostao uskraćen gotovo svega, a ponajviše ljubavi, Vjerovatno zbog toga iz priča nerijetko izlazi čista ljubav, ljubav ka prijatelju, poznaniku, boljim vremenima, jednostavnije rečeno, Ratomir u gotovo svakoj priči ispušta snažan krik koji ukazuje na besmisao rata. Mijanović skromno govori da ne smatra svoje priče nečim velikim, ali da su ga mnogi ubjeđivali i na kraju ubijedili da su one vrijedne hartije, pa ih je na kraju i poslušao.

Foto: Naslovna strana knjige ”Priče iz ratomira”, autor: Damjan Ćorić

Valjda me toj jedostavnosti i svedenosti novinarstvo naučilo. Sve češće proklinjem dan kada sam uopšte i ušao u novinarstvo. Jeben je to zanat. Vjeruj mi. Sputan si, svezan, ma da ti ne pričam. Nisam ja svjestan vrijednosti mojih priča, a mislim da i nisu baš toliko vrijedne. Mada, mnogi mi kažu da je to odlično. A eto valjda valja nešto. To je jednostavno ono što je izašlo iz mene, a skupljalo se godinama, te istinite, ratne priče koje su valjda morale na kraju biti objavljene. Zajeban je rat, pun je kontradiktornosti, paradoksa, nepoznanice. Te, 1991. godine, bio sam ‘’na’’ Dubrovniku, da bih sljedeće godine, dolaskom u Mostar, gdje sam studirao, vidio starog poznanika iz studentskog doma, iz Posušja je. Pita me gdje sam, šta radim, gdje sam bio, rekoh mu: Na Dubrovniku, a on odgovori: Ja u Dubrovniku. Dakle, pucali smo jedan na drugog, ali smo tada otišli na kafu, a sve to predstavlja paradoks rata i svega što nam se desilo za vrijeme, a posebno nakon rata.

Iako sam mišljenja da o knjigama ne treba mnogo raspredati, jer knjige prosto treba čitati, smatram da neke episode ipak treba pomenuti. Bilo da piše o dvije bake, katolkinji i pravoslavki, koje hrabro čuvaju leđa jedna drugoj, ili djevojci koja u autobusu oplakuje smrt Milana Mladenovića, a vojniku koji to gleda se ”smješka” ratište, ranjeniku koji teško ranjen govori stihove Sergeja Aleksandroviča Jesenjina, na ruskom, ili o dva prijatelja iz djetinjstva, od kojih jedan ne odlazi u rat, te naposljetku ima sve, a drugi, u ratu gubi sve i ima tačno onoliko koliko zauzima jedno grobno mjesto, Ratomir zapravo slavi život, govori o ljubavi, o izdajama, a najprije o besmislu rata i ratovanja. Mijanović kaže da je, poput mnogih, ‘’popušio’’ tu priču koja je servirana početkom devedesetih godina prošlog vijeka, u suton milenijuma, te smatra da je na ovim prostorima ciljano uvedena mržnja kao sredstvo kojim su se, makijavelistički, služili oni koji zapravo rat nisu ni vidjeli, ali su se o njega okoristili. Ti isti su pod zastavom buđenja nacionalne svijesti, uvalili narodu šovinizam, koji je na sve tri zaraćene strane usvojen i odobren od strane većine. Ratomir ne krije da je nacionalista, a u tome ne vidi ništa sporno, jer nacionalizam isključuje mržnju prema bilo kome ko je druge vjere, nacionalnosti, ukratko, on isključuje netrpeljivost. Problem je što je na našim prostorima, šovinizam, lažno ubačen kao nacionalizam, još uvijek ‘’pobrkan’’ kod mnogih pa se između ova dva, dijametralno suprotna ‘’izma’’ stavlja znak jednakosti.

Ovdje su ljudi, pogotovo mladost bivše države, iz svakodnevne zajebancije i bezbrižnog djetinjstva ušli u opasnu igru preživljavanja. Ovdje je rat došao hinjski a isto tako je hinjski još uvijek prisutan u glavama mnogih. Kada sam u maju 1990. godine bio na Maksimiru, nisam ni slutio da ću u pravi rat ući godinu dana kasnije, a da će sve biti isto, sa razlikom što na Maksimiru nismo imali oružje. Nakon toga smo u Bariju svjedočili Zvezdinoj evro-tituli, a i tada je retorika na tribini bila identična onoj sa Maksimira, s tim što na stadionu Sveti Nikola nije bilo prisutnog neprijatelja. Bili smo mladi, prilično naivni i ludo hrabri. U rat smo ušli srcem, svako iz nekog svog razloga, željeli smo na prečac ući u svijet odraslih, jer smo morali tako, šta god drugo da kažem, slagao bih. Danas ne žalim zbog ičega, samo za mrtvim drugovima  i svim onim koji su dali ono najvrijednije – život. Žalim i što se nisu spriječili svi ti ‘’psi rata’’, kojih je bilo mnogo, na svim stranama, jer oni su, bez obzira na naciju i vjeru, najveći neprijatelji zdravog duha i razuma. Danas ih je, nažalost, mnogo, i dalje rovare po prošlosti u želji da opet zavade pa vladaju…

VIDEO - Priče iz ratomira

Kaže da ga je velika upornost i vjetar koji je dobijao u leđa od nevelikog broja prijatelja, dovela do književnog prvijenca, iako se suočavao sa velikim razočarenjima i problemima.

Ja znam da budem itekako uporan. Neki ljudi, koje sam ja smatrao za prijatelje i koji su mogli da mi pomognu da iznesem ovu cijelu priču razočarali su me. Pazi, kada ti čovjeku izložiš ideju a on kaže da ga boli kurac za tvoju knjigu, šta drugo da doživiš nego razočarenje. Ali onda Bog udesi da sve krene odličnim pravcem. Dođu i ljudi koji te bezrezervno pomognu. Evo, na primjer, gospodin Velimir Remetić, naš čvjek u Americi, je pomogao i mnogo mu hvala. Bilo ih je dosta koji su pomogli. Svima sam se u knjizi zahvalio i zaista velika im hvala. Gadno je kad pišeš a više glave ti lebdi neizvjesnost. Kad pomisliš da se predaš snagu ti daju sjajni ljudi kao LJumo Hrnjez, moj ratni drug iz Bileće, Novica Telebak Teni, i ti si me hrabrio…. Veliku pomoć pružili su mi Jovan Vidaković Mufa, zatim akademski slikar Dragan Batinić, koji je ilustrovao knjigu i Damjan Ćorić koji je dizajnirao sjajnu naslovnu stranu. E da i porodica. Istrpili su me i još trpe moju nervozu. Do kad će ne znam.

Zbirka ‘’Priče iz ratomira’’ je svoju promociju trebala imati u sklopu Preobraženskih svečanosti, 17.8. tekuće godine, a do promocije, bar za sada, neće doći, a Mijanović, iako je vjerovao na dobijenu riječ da će se promocija desiti, kaže da je sve to izgleda rezultat nerazumijevanja. Ratomir je, iako ne želi to pokazati, niti bilo koga kriviti, itekako razočaran što do promocije neće doći, pogotovo što je mnoge obavijestio o datumu promocije.

Što neće biti promocije u okviru Preobraženskih svečanosti?! Hajde da ovako to kažem. Nismo se razumjeli. To je to.Žao mi je jer su se najavili Nevesinjci, LJubinjci, Bilećani… Baš smo se “naoštrili” za jedno duuugačko druženje. Ali…

 VIDEO - Priče iz ratomira, dva

Kratak je Ratomir u odgovoru na pitanje koje ga je pogodilo, jer se na neki način osjetio ‘’izigranim’’. Ipak je nerazumijevanje ono što je uzrokovalo mnogo veća zla od otkazivanja jedne promocije. Kao da se nismo razumjeli, ni onda, a ni sada. Onomad mi se preturi preko jezika misao koja kaže da bi bili mnogo bolji ljudi da smo manje emotivni. No, kad se priča vrati na njegove ‘’ratomirne’’ priče, raspoloženo odgovara o ovoj ipak mučnoj temi.

Kada sam online objavio priču o dječaku sa kote 241 za koju mi je jedan predratni gradonačelnik Trebinja rekao da ga tu jako podsjećam na Čehova, što mi je bilo baš drago, javili su se neki Bošnjaci i Hrvati, moji poznanici, drugari i prijatelji, i rekli: “Promijeni imena i stavi naša imena to je kao da si pisao o nama.’’ Eto ti istine. A istina je da smo svi u istim govnima bili. E kad smo kod nacionalizma odmah da ti kažem, ja sam nacionalista. I po meni zdrav nacionalizam je dobar. Ja sam i patriota. Ali nisam i nikada neću biti šovinista. Ne smeta mi druga nacionalnost, volim svoje al’ ne mrzim druge.

Ratomir kaže da je dosta knjiga poklonio jer mu je cilj da priče budu pročitane, a pored nekih ljudi za koje se očekuje da su bliski kulturi i da su istinski ljubitelji iste, a koji su otvoreno rekli da ih boli ona stvar za njegovu knjigu, navodi da ga je iznenadio i stav jednog ‘’starog trebinjskog palamuda’’.

Poklonio sam dosta knjiga, neka se čita. Ono što me iznenađuje, jedan trebinjski stari “palamud” koji ima primanja veća od 90 posto Trebinjaca lista knjigu i kaže: Jao kako je divna.Mogu li uzeti ovaj primjerak? Kažem mu: Možeš kad ostaviš 10 KM. Okrenu se i ode.  Ne javlja mi se više. Dao sam tu knjigu mom drugu Giletu. Makar će je pročitati”. Planiram promovisati knjigu u srednjim školama ako me i tu ne “ispale. Hahaha. – gorko se osmijehnu Ratomir kao što se nerijetko u ratu osmjehivao.

Mijanović ne krije da je ogorčen odnosom prema kulturi, a navodi da je neophodno promijeniti odnos ukoliko titulu Grad kulture ne želimo nositi samo parolaški, poput nekog bedža. Takođe je ogorčen i stanjem u sportu koji je nekad bio prepoznatljiv na daleko, a da je, kako sam kaže, FK Leotar spao da igra u Pilicama, a nekad je igrao u Pragu, kvalifikacije za Ligu šampiona.

Mi znaš volimo da se busamo u prsa da smo grad kulture. Ja to vidim kao bedž. Ono staviš ga na prsa i ti si grad kulture. A onda dođe Narodno pozorište Republike Srpske i 30 ljudi u sali, na izložbama i promocijama isti ljudi. Isto je i u sportu. Grad sporta a Leotar igra u Pilicama. Znaš li gdje su Pilice? A nekada je igrao sa Slavijom u Pragu.

VIDEO - Priče iz ratomira, tri 

Pored aktivnosti vezanih za novinarski poziv, Mijanović je posebno ponosan na debi na pozorišnim daskama a ističe da je taj projekat (predstava ‘’Ko to tamo režira?!’’), bio jako hrabar i prijeko potreban. Kaže da su se mnogi pronašli u toj bučnoj pobuni koja upravo zbog problematike koju je obrađivala, nije naišla na podršku i razumijevanje.

Kada smo radili predstavu ‘’Ko to tamo režira?!’’, zbog ekipe koja je učestvovala u tom projektu, pristao sam se okušati na daskama koje život znače, iako nisam hodio daskama, jer je uloga govorna, preko off-a. Tumačio sam onu neku silu koja sve vodi i upravlja, onog koji režira, a asocijacije su bile više nego jasne na sveprisutnu diktaturu koja vlada širom svijeta, kao i na rijaliti pomamu koja je jedna od najvećih pošasti današnjice. Uprli smo prstom tamo gdje izgleda nismo smjeli, pa su izostale one standardne procedure čestitanja, tapšanja po ramenu, večera…. Publika, obična raja, bila je oduševljena onim što smo prenijeli i o čemu smo progovorili na jedan prilično originalan i, na momente, suludo hrabar način. Važno je da su oni prepoznali i velikim aplauzima nagradili ekipu predstave ‘’Ko to tamo režira?!’’.

Foto: Plakat predstave ”Ko to tamo režira?!”; autor: Jovan Vidaković

Ratomir ide dalje, ponosan je što će po svoj prilici svoj književni prvijenac predstaviti na Sajmu knjiga u Beogradu, gerilski čeka priliku da, ničim izazvan, napravi promociju u Trebinju, koja se sticajem čudnih okolnosti neće dogoditi 17.8. 2018. godine. Ali, kao što kaže poznata dječija pjesmica ‘’Sve je pošlo naglavačke, za vrapce i mačke’’, tako ništa ne smije čuditi, pa ni to da, naposljetku, Mijanovićeva knjiga i ne bude promovisana u rodnom gradu jer ‘’najteže je biti prorok u svom selu’’. Za kraj, svi zainteresovani kupci mogu pronaći zbirku ‘’Priče iz ratomira’’ na štandu kod platana, kod Duleta, po popularnoj cijeni od 10 konvertibilnih maraka.

PS Pročitajte jednu od, ukupno, 23 priče koje su se našle u knjizi ”Priče iz ratomira”, priču Milan:

MILAN

„Kolega, žao mi je. Ovo nije za šesticu“, reče profesor Čizmović i pruži Mrkiju crveni indeks Pravnog fakulteta.
Gledao ga je u oči sa žaljenjem.
I Mrki je njega tužno gledao. „Da sam ovaj ispit položio ostao bih u Podgorici još koji dan. Ovako… Odoh nazad“, reče sam sebi.
Početak novembra 1994. godine.
Negdje oko podneva.
Na semaforima, na raskrnici, stoperu u maskirnoj uniformi, niko nije htio da stane.
Čak ni šverceri cigareta koji su se za Hercegovinu vraćali iz Tuzi sa punim automobilima goriva i cigara.
Stao je autobus „Nibusa“ na liniji Podgorica-Nikšić. 
Na sjedištima autobusa žene sa cekerima švercovane robe, pod nogama kanisteri benzina, djeca, starci, studenti, radnici, zaposleni i besposleni…..
Vidio je i jednog anđela u autobusu.
Anđeo je imao plavu kosu, izlizanu tekas jaknu, gotovo poderane „starke“ na nogama.
I stidljivi osmijeh koji je nosio čežnju i tihu patnju.
Pogledi im se sreli.
Nasmijala se. Pa onda lagano otvorila „Pobjedu“ koju je neko, ko zna ko, ostavio između dva sjedišta.
Nakon toga, oči koje su nagovještavale možda i nešto više od slučajnog pogleda počeše da gube bistroću.
Jedna po jedna suza je padala na onu „Pobjedu“. Na tekst na 12 strani.
Suze su se pretvorile u rijeku, a onaj osmjeh, gotovo u krik.
Neprijatno do Boga.
Mrki sakupi hrabrost i reče.
„Šta se dogodilo, je l’ sve u redu djevojko?“.
Pogledom je uronila u njegov svemir.
I tiho rekla. „Umro je Milan…..
Na 12. strani naslov „Umro je rokenrol dječak Milan Mladenović….“
Ispod teksta citat . 
“Ovde je hladno, ovde je zima, ovde je mrak…”
U autobusu je bilo hladno i zima.
I mrak.
Djevojka je plakala.
Mrki je stisnuo srce, nije pustio suzu.
Mnogo ružnog je vidio prije toga.
I plakao.
Opet, žao mu je bilo djevojke, žao mu je bilo Milana, žao mu je bilo i njega.
Bio je prazan i umoran.
„Još samo par godina za nas“, zazvonilo mu je u ušima.
Anđeo sa plavom kosom je i dalje plakao.
Naslonio je, gotovo nesvjesno glavu na njegovo rame.
I plakao do Nikšića.
Sutra je bio u kamionu koji je hitao ka Nevesinju.
Približavajući se prvoj liniji, tamo gdje su odjekivale detonacije a nebo parala vatra iz „praga“, pjevao je u sebi… “Hoću da zaboravim ovaj dan i prošli dan….“

Mojahercegovina.com - Igor Svrdlin