Dragan Cigan, iz Banjaluke, te 2007. godine, iako gotovo neplivač, skočio je u nemirno more u kojem se dvoje djece davilo i uspio da ih spasi dok je on sam nastradao.

 A Dragan nije znao ni da pliva... Ta nevjerovatna činjenica prosto zatekne svakog ko čuje za njegovo herojstvo i junaštvo, jer upravo on to i jeste – junak koji nijednog trenutka nije pomislio na sebe nego na ono što mu je srce govorilo kad je uskočio u more koje ga je uzelo zauvijek.

Možda je u tom času pomislio: šta da su to moja djeca..., jer kako bi se na to drugačije i odvažio kao neplivač. Zahvaljujući tom herojstvu, njegovo ime ostaće da živi zauvijek, a Dragan upamćen kao čovjek kome se tada poklonila cijela Italija i čije ime nosi i jedna ulica u toj zemlji.

Te 2007, tog kobnog dana, u primorskom gradiću Jezolo, niko od prisutnih na plaži, kao ni roditelji, nisu imali hrabrosti da skoče u more, sem Dragana.

Proglašen je herojem u Italiji, odlikovan Zlatnim ordenom časti i spomenicom za „Herojstvo i humana djela“, a ulica u tom italijanskom gradiću po njemu je dobila ime.

Dragan je tog dana spasao tuđe dvoje djece, a zauvijek bez oca ostavio svoje dvoje malih, te suprugu.

Njima je od sakupljenog novca u Italiji, u znak zahvalnosti, kupljen stan u Banjoj Luci i dodijeljena stipendija koju su dobijala djeca koja su cijelog života odrastala bez svog tate.

Pismo Draganove kćerke ocu kojeg više nema

Tog 22. jula 2007. godine cijeli svijet je pogodila vijest da je Dragan Cigan, Srbin iz Bosne i Hercegovine, skočio u bijesno more da spase dvoje djece i u tome nastradao. Trinaest godina kasnije, njegova kćerka Milica je ispričala šta joj je najteže u odrastanju bez oca, da li se upoznala s djecom koju je njen tata spasao i šta je napisala u pismu koje mu je nedavno posvetila:

„Tate nema 13 godina, ali i dalje nam je u mislima. Sjedila sam tako prošle godine i razmišljala o njemu i tako sam počela da mu pišem pismo“, ispričala je Milica tada za Novu, o ocu kom se zbog herojskog čina klanjala cijela Italija, a koji je tamo otišao da kao zidar zaradi dodatni novac.

Izvodi iz pisma:

*Ja ne znam koliko su tople ruke tvoje.
Ja ne znam koliko je topao tvoj glas jer otišao si prerano.
Teško je živjeti sa time da te nikada nećemo bolje upoznati.
Često mislim o tebi i razgovaram s mamom, gledamo i milujemo tvoje slike.
Niko i ništa ne može da te zamjeni i da ublaži tu bol koja je ostala.
Naviru mi sjećanja kada si se igrao sa mnom i sa sestrom, držao nas za ruke, milovao našu kosu i govorio nam da nas voliš.
Mnogo nam nedostaješ, svaki čas, svaki trenutak, svaki dan. Nedostaje nam tvoj osmijeh, tvoj zagrljaj, tvoj smisao za humor, tvoja volja i snaga za životom.
Prolaze dani, mjeseci i godine, a tebe nema da nam kažeš da nas voliš, da nas zagrliš, da nam kažeš da si ponosan na nas.
Da vidiš kako sestra i ja odrastamo i postajemo ljudi, gradimo svoj život.
Da vidiš kako se mama bori za nas svim snagama da nam ništa ne nedostaje.
Pruža nam svu svoju ljubav. Uči nas da budemo dobre, poštene, odgovorne, da pomažemo drugima kao što si i ti radio tokom svoga života.
U našim srcima ostavio si jednu pukotinu koja će uvijek biti neispunjena i prazna zato što te nema.
Nećemo te nikada zaboraviti, uvijek ćeš biti u našim srcima.
Borićemo se i živjeti kao što smo i do sada, ali tata, naš život nikad neće biti kao prije.
Imaćemo uspona i padova u životu, ali izborićemo se za nas i za tebe jer zaslužio si to i još mnogo više.
Ti si naš ponos i naše sunce što nas grije i anđeo čuvar koji nas čuva i posmatra s neba.
Zauvijek ćeš biti naš heroj i bićemo ponosne na tebe dok smo žive.
Našoj djeci ćemo prenositi tvoju hrabrost i dobrotu, dragi naš tata.“

Osim kćerke Milice, koja danas ima 27 godina, Dragan je iza sebe ostavio još jednu kćerku Marijanu i suprugu Dijanu. Tog kobnog dana na plaži u gradiću Jezolo talas je povukao dvoje italijanske djece, a od svih prisutnih jedino je Dragan smogao hrabrosti da pritekne djeci u pomoć, mada je bio loš plivač. Nažalost, ogroman talas ga je odvukao u smrt. Potraga za tijelom trajala je 30 sati, a on je potom sahranjen u rodnom selu Branešci kod Čelinca.

Milica je ispričala i kako se nakon toga njena majka pokazala kao veliki borac: „Bila nam je i otac i majka od kada se to desilo.“

U te dane se dosta govorilo da su roditelji dvoje mališana koje je Dragan spasao brzo krenuli s plaže, da nisu ni sačekali da vide šta će biti s čovjekom koji im je djecu izvukao iz pomahnitalog mora i da ih je čak policija zadržala.

Međutim, Milica priča drugačije o porodici Bjanko:

„Mi smo se s njima upoznali i bili smo kod njih kada smo u Italiji bili godinu-dvije nakon što se sve desilo. Bilo je tužno. Malo potresno. Sestra je tad bila mala, ne sjeća se mnogo... da je tata spasao dječaka i djevojčicu. Ta djevojčica Marlen je isto godište kao i ja. Davno je to bilo, ali sjećam se da su bili mnogo prijatni prema nama. Kazali su da im je žao što je naš tata nastradao, da nikada to neće zaboraviti.“

Ona je posljednjih godinu dana u Njemačkoj gdje živi sa suprugom i njegovim roditeljima. I mada vrijeme neumoljivo ide, sjećanje na oca ne prolazi: „I ja i seka smo ponosne na tatu. Nismo ga zaboravile i nikad nećemo. On je naš heroj i anđeo čuvar.“

Glas Srpske